Superviziju možemo razlikovati prema raznim kriterijima no osnovni su: S kim se radi; s početnikom, sa stručnjakom, s rukovodećom osobom, s timom ili organizacijom? U kojem kontekstu, individualno ili grupno? Koji je dominantni tip rada: podrška u usvajanju profesionalnih vještina i znanja; refleksija na vlastiti rad; osobni razvoj u profesionalnom kontekstu i nošenje s profesionalnim izazovima; komunikacija i odnosi unutar tima/organizacije i/ili s klijentima.

Oblici supervizije koji u fokus stavljaju administrativno-organizacijsku funkciju, supervizantima će omogućiti da znaju što se treba učiniti, tko će što činiti, kako će se nešto učiniti, koji je cilj određene radnje, tko je komu odgovoran, koji su zakonski okviri, koji su rokovi, koje su posljedice i sl. Sama struktura rada i jasne uloge već same po sebi umanjuju mogućnost stvaranja frustracija koje nastaju kada dio tima ne radi svoj posao ili ne zna što mu je posao.

Oblici supervizije koji u fokus stavljaju samog pomagača pobrinut će se za to da se pomagača pita kako je, što mu treba da bi se osjećao bolje, potaknut će ga da se sam osvrne na to kako radi i/ili da od kolega dobije povratnu informaciju o sebi te da zajednički uče i dolaze do novih ideja i zaključaka. Ovakav tip supervizije spriječit će da se profesionalci osjećaju usamljeno i da misle kako se njihov rad ne cijeni.

Oblici supervizije koji u fokus stavljaju korisnika, pružit će profesionalcima alate da što kompetentnije obave svoje zadatke. Manje će se razgovarati o tome kako se profesionalac osjeća, a više što on može učiniti da bi pomogao korisniku.

Tekst prilagođen iz: Sunčana Kusturin, Metodički ogledi, Vol. 14 No. 1, 2007